Ljubitelji istorijskog štiva, koji žele brzo i lako da se informišu o bitnim karakteristikama jednog podneblja, jednog kraja, od najstarijih vremena do današnjih dana, neka uzmu i pročitaju knjigu Milana Bulatovića iz Bijelog Polja, pod naslovom ,,Iz prošlosti Vraneša i okoline”. Knjiga je pisana na osnovu pouzdane istorijske građe, na temelju najnovijih izvora, probranim stilom i jezikom, jasno i jezgrovito, bez opterećivanja suvišnim kazivanjima – kazao je Rajko Medojević, profesor u penziji, koji je i sam pisac više knjiga.
Čitalac će se upoznati sa prošloću Vraneške doline koja se odnosi na njen geografki položaj, reljef, klimu, hidgrografske osobine, biljni i životinjski svijet, zatim sa poznatim podacima o predslovenskom periodu ovog kraja: Ilirima, Rimljanima na Balkanskom poluostrvu i dolasku Slovena. Sa više podataka je knjiga o Župi Ljuboviđa u Nemanjićkoj državi, Nahija Ljuboviđa u turskom vjemenu, o naseljavanju muslimana na ovom području, protjerivanju i tragičnoj sudbini starosjedjelačkog stanovništva tokom više vjekova.
– Impresionira pouzdanost i sveobuhvatnost istorije Vraneša u poglavljima: Nahija Ljuboviđa pod turskom upravom; naseljavanje muslimana na područje Vraneša i promjena etiničke strukture satnovištva; Stožersko-barički ustanak 1906. godine; Pojava komitskog pokreta; Nasilje nad hrišćanima i poslije Mladoturske relovucije; Oslobođenje Vraneša 1912. godine; Organizacija vlasti, prosvjetne politike; Odnos crnogrskih organa vlsti prema mulimanskom stanovništvu; Iseljavanje muslimana Vraneša u Tursku; Vraneš u Prvom svjetkom ratu 1914–1918. godine, Oslobođenje Vraneša 1918. godine; Formiranje odmetničkih družina na području Vraneša i okoline, o ekonomskim prilikama i pojavi političih stranaka i stranicama iz novije istorije u prvoj polovini 20. vijeka.
Istorija Vraneša doticana je ranije samo uzgred, periferno, bez nekog kontinuiteta, površno, u sklopu – koliko je to zahtijevao neki događaj, jer je ovaj kraj u prošlosti bio na vjetrometini, preko koga su prolazile vojske, gdje su bili zbjegovi, seobe, tragični udesi stanovništva i zločinci, čija nedjela nije niko nikad sabrao, a onima, koji bi o njima svjedočili nijesu dali da ostanu u životu. Zločini nad stanovništvom Vraneša nijesu istraženi, a oni za koje se zna prekrivani su velom zaborava.
Autor podjednako objektivno ističe teško stanje i mulimanskog stanovništva, njihovo seljenje u Tursku, napuštanje bogatstava kao i odlazak u neizvjesnost; odnoseći od svega u nepoznato jedinu virijednost svoj maternji jezik.
Ova je knjiga dosad najpotpunija istorija Vraneške doline. Sada imamo njenu potpunu istoriju, pouzdanu, tačnu, sa pozivima na izvore i svjedočenja. Knjiga je uspjelo traganje za istinom, bez ikakvog opterećenja, što nije svojstveno mnogima koji u poslednje vrijeme pokušavaju da tumače događanja.
Kao istoričar i ljubitelj istine nije mogao da otrpi proizvoljnosti i netačnosti izrečene na tribini, održanoj u Centru za djelatnosti kulture u Bijelom Polju, u organizaciji Bošnjačkog centra za kulturu i Islamskog kulturnog centra Sandžaka, 14. novembra 2009. godine, čija je tema bila „Šahovići 1924“, ili pogrom nad muslimanskim stanovništvom. Neke činjenice iz saopštenja na tribini upućuju na zaključak da organizatorima i nije bio cilj utvrđivanje istine o zločinu, nego plasiranje stavova koji ne služe miru, razumijevanju i zajedničkom životu na ovim prostorima – kaže Medojević.
– Podsjetimo se, profesor Šerbo Rastoder u svom izlaganju na ovom skupu citira kojekakvog istoričara da su turska osvajanja na Balkanu bila oslobodilačka za srpski narod, zanemarujući sve zločine nad srpskim narodom u vrijeme petovjekovnog ropstva gdje su bila i masovna ubijanja, odovđenja u ropstvo, kakav je bio i danak u krvi, pljačkanje imovine, uništavanje bogomolja, nasilna islamizacija i drugo. Stiče se utisak da je organizatorima tribine bilo više stalo da pravda turske zločine nad srpskim narodom, nego utvrđivanje istine o zločinu u Šahovićima.
To potvrđuju izlaganja još nekolicine na tribini, što je nažalost sve objavljeno u Almanahu, broj 45–46, 2009. godine u Podgorici, bez ikakve ograde ili komentara. Prihvata se da je broj ubijenih u pogromu bio mnogo veći nego što je Vraneš u to vrijeme imao muslimanskog stanovništva; da se mnogi pozivaju na izmišljotine Đilasa i drugih samo da bi uveličali broj ubijenih; da je pogrom nad muslimanima u Šahovićima bio, prema izlaganju Mustafe Šestovića i drugih iz Sarajeva, jedanaesti genocid Srba nad Bošnjacima/Muslimanima, od kojih je prvi bio pod Bečom 1699. godine, kad tu Srba uopšte nije bilo.
Čitalac ove knjige, tvrdi dalje Medojević, mora se zapitati otkuda oni pod Bečom da bi nepostojeći Srbi nad njima vršili genocid i prevodili ih u katolike. Šta su tamo tražili? Ostaje nejasno kako je moguće da poziv na mržnju i spremanje za rat referenata, izrečeno javno na tribini, što je objavljeno i u Alamnahu, da od odgovornih niko za šest godina ne primijeti i ne reaguje. Kako to da Srbi vrše jedanaesti genocid nad Bošnjacima/Muslimanima u Šahovićima 1924, da učesnicima nije bio cilj utvrđivanje istine o zločinu, nego, prvo da dokažu da Boška Boškovića nijesu ubili muslimani; drugo, da je ubijeno daleko više muslimana nego što je bilo stanovnika na tom prostoru i treće, da su Srbi genocidan narod, jer su, eto, izvršili jedanaest genocida nad njima i da spremaju i 12, a profesor Šestanović javno poziva da se spremaju da se odbrane od tog dvanaestog.
Srećom, ova knjiga je i odgovor takvima. Istina se ne može potrijeti pisanijom zlonamjernih, niti izmišljenim pričama bezočnih i neodgovornih.
Autor je dao svoj najbolji sud riječima koje citiram: „Validne istorijske sadržaje nužno je odvojiti od deklarativnih i patetičkih istupanja. Istorijski izvori su neophodni u procesu objektivnog saznanja o nekom događaju iz prošlosti, ali istovremeno postaju nešto sasvim drugo ako se zlonamjerno koriste i njima manipuliše“.M.N.